MIRTE 
Kennst du das Land...            

                   I

Hodite mi bliže, slavujići dragi,
U toj miloj noći, dok se sanak blagi
     Nad šumicom vija,
Da pjevamo zlatu što mi tople ruke
     Oko vrata svija -
Nek u slavu njenu najmilije zvuke
Sa bokeških brda blagi vjetrić njija.

U mirtama slatkim kraj plavog Jadrana,
Pjevajte mi ruži koja nije brana,
     Kao čedna školjka
Što u duši hrani biser koji nije
     Takô jad ni boljka;
Pjevajte joj slatko, nek vam srce bije,
Jer u njedru njenom proljeće se krije...

                   II

Mladi mjesec trepti pa te ljubi ti'o
U rumena usta, u obraščić mio
     I, prepunan sreće,
On ti zlatne ruže, što ih s neba brao,
     U kosice spleće,
Šapće ti i strepi - kao da bi pao
Na njedarca tvoja pa te k nebu zvao.

Ali tvoja ruka mene jače stisne,
I mlađani mjesec, svrh šumice lisne,
     Blijedi i dršće...
Ti mi svijaš glavu i žudnjama svijem
     Priljubiš se čvršće;
Ja ti ljubim usne, slast ružica pijem,
A nad nama bolno zlatni mjesec dršće

                   III

Nevine, kô čednost mile duše tvoje,
Nad pločnikom našim male mirte stoje
     Pa s lako njišu;
Cvijetići im bijeli slatku rosu piju
     I nečujno dišu,
Kidaju se, trepte i nad tobom viju,
Kô anđeli zlatni uz molitvu tiju.

Ja znam šta bi htjeli: na ružice dvije,
Što ih tvoja ruka kosicama krije
     Na njedrima nagim,
Da se redom sviju pa svu dušu sliju
     Sa mirisom blagim...
Zar ne čuješ šapat, njinu tugu tiju? -
Gle, od slatke čežnje oni suze liju...

                   IV

Tvoje mile ruke uzglavlje mi meko;
S njih kroz granje gledam u nebo daleko,
     U zvjezdice jasne,
U te zlatne ruže što ih nojca diže
     Iznad Boke krasne,
I gledam san slatki sve bliže i bliže
Sa grančicom krina kako meni stiže.

Ja bih tako, draga, preminuti htio
Pod mirtama skromnim gdje šapuće ti'o
     Ovaj vjetrić mio,
A spomenik cigli, pun milja i blaga,
     Ti da budeš draga,
Pa dok sunce sjaje iznad ovih gora,
Da mi humku krasiš ko Farneška Flora.

                   V

Otkud jarko sunce sad kad nojca brodi?
To s dalekih šuma Artemida draga
     Sa nimfama hodi;
Po obali mirnoj, vesela i blaga,
     Ona kolo vodi.
Gle, nabrani hiton skriva njene prsi,
A zlatnu joj kosu morski vjetrić mrsi.

Ne boj se, ne strepi, ona tebe neće.
Artmida mlada - ona štiti cvijeće,
     Samo zloću mori,
A u tebi, draga, sva je milost blaga
     I srce što gori,
Srce koje ljubi, kô što ljubi ona
Iz drage Elide mladog Endimjona.

                   VI

Noćne tice slute. Eto bura stiže,
Na bedeme stare val se s valom diže,
     Lome se i pršte,
A bedemi kruti, kô džinovi ljuti,
     Samo čela mršte,
Niti čuju tamo gdje val bije jače,
Na obali pustoj kô da nimfa plače...

Čuj, draga, sa mora sad se jauk hori!
To se mladi mornar s vjetrovima bori -
     On bi dragoj htio
Na obali pustoj što od bola cvili
     I umire ti'o...
Al' bezdano more u nebesa srne, -
Nad skrhanim brodom pište tice crne...

                   VII

Pred nožicam' tvojim, oborene glave
Mirišu i strepe ljubičice plave,
     Kô da svaka moli:
Poljubi me, draga, tvoj poljubac mio
     Moja duša voli -
Svu miloštu slatku tu je gospod slio,
Tu anđeo svaki posvećen je bio
     Kad je u raj htio.

A ti kô da čuješ šta cvjetići žele,
Primičeš im lice i usnice vrele
     Pa te ljube redom
I gledaju u te - uzdišući lako -
     Svojim suznim gledom.
Al' mani ih, mani... Ja se, dušo, bojim
Da ti slatku dušu ne ispiju tako
     Poljupcima svojim...

                   VIII

Kako li te ljubim, kako ti se divim,
O šumice draga s izvorima živim,
     Kako ti se divim!
Kô da u snu stupam sa pustoga kraja
     Na pragove raja,
Pa veselo gledam u daljine svete
Kako zlatna čeda sa trubama lete.

A najljepše čedo tu ružice bere,
Pa mi ruže pruža i, prepuno vjere,
     Miloštu mi zbori -
Veli samo za me, u vrtima svojim,
     Da ga gospod stvori.
Pa me ljubi, ljubi, a ja blažen stojim
Grleć zlatno čedo na grudima svojim...

                   IX

Poznô sam te davno! Od mladosti rane
Tvoju milu sliku moje grudi hrane:
     Ljubičica blaga
Na poljima rodnim pričala mi ti'o
     O tvom oku, draga,
A u mom je vrtu jedan vjetrić mio
U čašici krina s tvojom dušom bio.

Poznô sam te davno! Ja te svuda sreta':
U proljeću zlatnom, u sunašcu ljeta,
     I kad nojca taji
Ružâ miris mio, a sa neba ti'o
     Zlatni mjesec sjaji...
Poznô sam te! Svuda tvoj lik me začarô...
Gledajući u te bog je svijet stvarô.

                   X

A kuda se noćas po granama vereš,
Ti derane mali, pa cvjetove bereš?!
     Gle, još si se svukô
Pa na vjetru zebeš! Haljinu obuci
     Dok te nisam tukô,
Pa se odmah kući, nevaljalče, vuci,
Jer, tako mi kletve, šiba je u ruci.

Šta, ti mi se smiješ! Čekaj, zloćo mali,
Znaćeš kako šiba po nožicam' pali!
     Ne krij se, znam gdje si! -
Tako, moj si, lolo! A sad, mali goljo,
     Tu preda me lezi!
Šta, ti imaš krila! Gle, luk, oštre strijele!
O Ljeljo, o Ljeljo, vile te odnijele!

                   XI

Ne uzdiši tako, ljubičice plava!
Gle, na mome krilu moja draga spava;
     Ne budi je tugom,
U prisjenku mirnom spavaj i ti ti'o
     I počivaj s drugom.
Ona ti je seja... Jedan anđô mio
Iz zlatnog vas raja na zemljicu snio.

U čašici tvojoj slatka kaplja blista,
U srdašcu njenom vjera, ljubav čista,
     I duša joj ista
Kô listići tvoji: mirisna i blaga,
     I slatka i draga.
Ona ti je seja, tvoja seja prava, -
Spavaj, spavaj i ti, ljubičice plava...

                   XII

Slušaj, draga, šta nam priča vjetrić mio:
Ja znam jedno mjesto, gdje jezero ti'o
     Plavi se i njija,
A tu ruža jedna, mirisna i čedna,
     Na vale se svija,
Pa noću, kad s neba pada rosa čista,
Nad jezerom plavim kad mjesec zablista,

Kraj lijepe ruže jedan labud bdije
Pa joj slatku dušu svojom dušom pije
     I od čežnje pati...
I pošljednju pjesmu što u srcu krije
     On će ruži dati...
I kad umre labud, on će živit jošte
U toj slatkoj pjesmi vjere i milošte.

                   XIII

Oblačići dragi, kud vas želja goni?
Ako ćete tamo, preko brda oni'
     Gdjeno pjeva slavlje,
Onom zlatnom raju - mome rodnom kraju
     Nosite pozdravlje!
Recite mu ti'o na počinku svome:
O lijepi kraju, blago sinu tvome -

Njega nebo ljubi... Bog ga sebi zvao
Pa najljepšu ružu iz raja mu dao,
     Kojoj druge nema;
Pa sad s milim blagom - s milookom dragom
     On se tebi sprema,
Da mu tvoje sunce milu ružu grije, -
Da mu seji ruke oko vrata svije...

                   XIV

O, kako su slatki ovi časi tajni,
Kad putuju duše do zvjezdica sjajni',
     Kad se srca griju,
Pa, prepuna slasti, plamena i strasti,
     Svetom voljom biju,
A noć tiho brodi, vjetrić mirte njija
I cvijetove bijele ljubi i ispija!

O slatki trenuci, s kojim sada bdijem,
Kô najdražeg blaga u dancima svijem
     Sjećaju se vas;
I kad mladost mine, pa kad zima tine
     Moju bujnu vlas,
Vama će se duša vraćat puna vjere -
Da cvjetiće zlatne svom anđelu bere.


1901.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm