SJENKE 

                I

Sunce spava, zrak se krije,
Ispod neba magle brode;
Hladan vjetar drvlja bije,
Galeb pišti s mutne vode.

Umrli su vedri dani,
Umrle su pjesme jasne,
Umro cvijetak na poljani, -
Gle, i nebo mre i gasne.

I ti, jadno srce moje,
Umrlo si, izdahlo si;
Bolni izdah, dušu tvoju,
Hladna jesen vjetrom nosi...

                II

Ja te gledam... Kroz tu tamu
Što je mutna jesen svija,
Gledam tvoju sliku samu
Što mi jadnu dušu vija.

Vidim tvoje vito tijelo,
Gustu kosu, slatko lice;
Vidim tvoje grlo bijelo,
Tvoje oči, trepavice.

I srce ti vidim kobno,
Pustoš gdje se zmije roje,
I gdje demon kliče zlobno
Nad razvalom sreće moje.

                III

Klela si se, a ja bijah
Pun radosti i pun nada,
Pa željano ruke svijah
Oko tvoga tijela mlada.

Klela si se lijuć suze...
Ja vjerovah, ah, vjerova',
Pa iz tvoje ruke uze'
Čašu jada i otrova.

                IV

Ne vraćaj se nikad više,
Nikad više srećo moja;
U mom srcu nećeš naći
Kutak mira ni pokoja.

Nećeš dignut mrtve snove,
Vedru radost da me prati;
Tvoj zagrljaj nikad više
Ne može mi mira dati.

Zalud sunce pustoš grije,
Tu ne sinu cvjetno doba, -
Ko oživlje hladnu žrtvu
Pod mramorjem hladnog groba?

Kô prelomljen bor u gori,
I ja tako trajem dane;
Zalud sine pramaljeće -
Bor ne širi lisne grane.

                V

Nebo hladno, sunce hladno,
Cvijeće svelo, žubor stao,
Kô nevoljno čedo jadno
Žuti listak s grana pao.

Tužno šumi, kô da ište
Mrtvu sreću proših dana,
Al' nad njime vjetri vrište
I gavrani grakću s grana.

Tako pade vjera moja.
I nju jesen mrazom tače,
Pa sad svela bez pokoja,
Na tvom hladnom srcu plače...

                VI

Igranke će skoro biti,
Jesenje su duge noći;
Sve će cure kolu doći,
Moje čedo dođi i ti.

Dođi, dođi i povedi
Razdragano kolo lako,
I u srcu nosi pakô
I lukavo mene gledi...

                VII

Pričala mi ruža svela,
Koju si mi nekad dala,
Nasred tvoga njedra bijela
da je jedne noći stala.

Pričala mi da je neko
Milovao tvoje vlasi,
Sve do zore da je tekô
Slatki šapat, slatki glasi.

Pričala mi kako ti je
I poljubac neko iskô,
I ručice tvoje dvije
Strasnom snagom da je stiskô.

A ti nisi znala drugo
No poljubac slatki dala,
Grlila ga dugo, dugo
I svojom ga dušom zvala.

Pričala mi ruža svela...
A ja ružu plamu dadoh,
Crnu slutnju zbrisah s čela
I preda te opet padoh.

Ja te željno srcu stisnu'
I ljubih ti oči vrele,
Nit' čuh kad moj anđô vrisnu
Nad pepelom ruže svele...

                VIII

Ne vjerovah da u sebi
Nebo skriva svjetlost raja,
A kad stupih bliže tebi,
Ja se kajah, ljuto kaja'.

Jer kad spazih oči tvoje,
Ja pred tobom s vjerom staja',
Moje srce pjevalo je
Pred dverima svetog raja.

Ne vjerovah ni u pakô,
Al' mrak vidjeh srca tvoga,
Pa sam plakô, ljuto plakô
sa nevjere - pakla svoga.

                IX

I sad pramen kose tvoje
Na svom srcu vjerno hranim,
I od crne svoje jave
Obmanom se crnom branim.

I u gluho, notnje doba,
Kad gorčinu jada pijem,
Nad pramenom kose tvoje
Zaostale suze lijem.

                X

Pobjedilac kralj sam bio,
Ti mi bješe vlast i sila,
I u kruni alem mio
Ti si samo, ti si bila.

Za te stupah posred boja,
Za te dadoh more krvi,
Al' nevjera crna tvoja
Sa glave mi krunu smrvi...

Tad s kajanjem duše svoje
Preda me si tužno klekla:
Tvoje tijelo drhtalo je,
A niz lice suza tekla.

"O, oprosti, o, oprosti!"
Molila si tužna, jadna,
A ja mrtav od žalosti
Stajah kao stijena hladna...

                XI

Tvoje male ruke bijele,
Koje su mi vijenac plele
I pružale na sastanku
bijelu ružu mirisanku;
Tvoje ruke, cvijete mio,
Na koje sam nekad lio
Od radosti suze vrele, -
Tvoje male, ruke bijele
Sada su mi pokoj dale:
Raku su mi iskopale!
U raku sam hladan legô,
Hladnom rukom grudi stegô,
U grudima ljubav svoju,
U ljubavi sliku tvoju,
Dušu tvoju, srce tvoje -
Crnu raku smrti svoje...

                XII

Kad u gluho bude doba,
Ja ću ustat iz svog groba,
Pa ću tebi usred noći,
Na sastanak opet doći.

Zagrliću tvoje tijelo;
Tvoje kose, lice bijelo,
Tvoje oči, grlo krasno
Ja ću ljubit, ljubit strasno.

Pričaću ti bajke nove,
Vjernost, ljubav, slatke snove,
I sve drugo što će znati
Tvome srcu sreće dati.

Pa ću plavim cvijetom jednim,
Što na humkam' niče lednim,
Iz pepela što se budi,
Zakititi tvoje grudi.

A kad sine zora vedra,
Trgnuću se sa tvog njedra:
Put do groba suzam' rosit
I u srcu kletvu nosit.

                XIII

S grobova se ploče dižu,
Mračne sjenke gori stižu,
I pod tamom noći mrtve
Skupljaju se hladne žrtve,
Pa se viju, jure, lete;
Magleno se kolo plete,
Poskakuje smrtno roblje,
Potresa se hladno groblje, -
A uz tresak muklo poje
Tamni kostur sreće moje.

                XIV

Spram blijede mjesečine
ja ti gledam sliku krasnu,
Gledam tvoje oči mile
I u njima sladost strasnu

Spram blijede mjesečine
Stara mi se ljubav budi,
Pa na usta sliku mećem,
I ljubim ti slatke grudi.

Ah, te grudi u kojima
Mjesto neba, mjesto boga,
Dželat stoji i sa ruku
Briše krvcu srca moga.

                XV

Ti mi bješe anđô pravi
I rajske mi pruža dare, -
I pred moje oči stavi
Ružičaste naočare.

Ja sam kroz njih blažen gledô
Na svijet, ljude, i na stvari,
I na tebe, milo čedo, -
Al' spadoše naočari...

I ja vidjeh: avet niska
Gdje poda mnom kopa zjalo,
I otrovnim zubom griska
Tvoje meko srce malo.

                XVI

"O, smiluj se! Preklinjem te,
Nemoj nikom tajnu reći!"
Ne kidaj se, čedo drago,
Ja ću tajnu u grob leći.

U grob hladni, kog si sama
Iskopala, čedo moje,
U duboki, grob bezdani,
Tu, u jadno srce svoje.

                XVII

Usamljeno tiče malo
Ugleda me s grana goli',
Pa dršćući slabim krilom
Poče da me tužno moli:

" O, smiluj se, tičiji druže,
Mraz me bije, zima goni,
Jedan kutak u tvom srcu,
Pokloni mi, o, pokloni!

U proljeću tvojih nada
Pusti ovo slabo tiče
Da klonula krila zgrije
I radosnu pjesmu kliče".

O ti jadno, tiče malo,
Ti ne traži srce moje,
Tu proljeća nema više
Gdje ledene sante stoje.

                XVIII

Iz jesenje noći tavne
Moj poznanik mjesec plavi -
Kao spomen sreće davne -
S blijedim se zrakom javi:

"Gdje je tvoje čedo smjerno,
Tvoj anđelak tako mio,
Na sastanku što je vjerno
S tobom slatke suze lio?"

Moje milo čedo smjerno
Sada novu ljubav pije:
Sada drugog ljubi vjerno
I s njim slatke suze lije.

                XIX

Ja raskidam veo tavni
Što mi prošlu sreću sklanja;
Oživljavam ushit davni
Veseloga radovanja.

Zaboravljam da sam pao
Kô sa grane listak sveo,
I da jedan anđo zao
Nevjeru mi crnu spleo.

Opet mi se duša zgrijeva
I kroz zlatne bludi snove -
Tako labud pjesmu pjeva
Kad ga samrt u grob zovne.

                XX

Što grakćete tako zlobno
Oko mene gladni vrani?
Traž'te tamo mjesto kobno,
Da vas lednom žrtvom hrani.

"Ne goni nas, ta mi znamo
Gdje se za nas gozba krije:
Daj nam srce, daj ga amo
Mrtvo ti je, mrtvo ti je!"

                XXI

Kad se gluho doba svije,
Jedna avet meni kroči,
Pa lubanje spusti dvije
I tu paklen otrov toči.

Al' se kuca, al' se pije!
Iskapimo kapcu svaku,
A avet se gromko smije,
Pa mi crnu sprema raku.

"Ti podzemna sjenko tavna,
Pusta će ti želja biti:
Ja sam svikô već odavna
Smrt i paklen otrov piti.

Evo, gledaj!" pa iz grudi
Trgnem bole srca svoga;
Avet vrisne, pa zabludi
Posred carstva maglenoga.

                XXII

Proklet bio onaj časak
Kad mi druga na um pala,
I kad moja duša mračna
Drugoj svoju ljubav dala!

Proklet bio trenut oni
Kada drugoj srce dao,
A i tebi, čedo moje,
Kada više vjerovao...

                XXIII

Ti ćeš lako s tugom proći
I vesela opet biti,
Nit' ćeš, zlato, u samoći,
U kajanju suze liti.

Ta nevjera - crni grijesi -
Trt' te neće, moja mila,
Ta ti nikad i nijesi
Meni, zlato, vjerna bila.

                XXIV

Okreće se kolo lako,
Zvučni cimbal mira ne da,
Ruka ruku steže jako,
Draga dragog milo gleda.

I ja dragu gledam mnogo, -
Sa lica joj blagost grije;
Ko bi ikad reći mogô
Da u njojzi srca nije?

                XXV

Kod mene će gozba biti;
Izvrsno ću jelo spravit,
Slatko će se vince piti
I vesela mladost slavit.

Zboriće se šale krasne,
Družina je odabrana, -
Pjevaćemo pjesme jasne
Sve dok svane zora rana.

Ne zakasni! Drage volje,
Moja mila, dođi i ti;
Da ti gozba prija bolje,
U društvu će i on biti...

                XXVI

Kad na gozbu dođeš meni,
Budi ljepša od svih vila:
Nek ti lice radost ljubi,
A na tijelu šušti svila.

Pusti tvoje kose zlatne
Niz ramena nek se gube;
Nek ti živo oko plane,
A osmjesi usne ljube.

Još na grudi cvijeće stavi,
Cvijećem kiti taj grob mrtvi,
Grob iz kog se samrt javi
Tvom draganu - tvojoj žrtvi.

                XXVII

Kô cvijet je srce tvoje:
Tako nježan, blag i mio;
Mnogi leptir pijuć slasti
Na njemu je blažen bio.

I ja jednom dođoh cvijetu
Da iz nježne pijem čaše,
Al' ta čaša prazna bješe -
Leptiri je isisaše.

                XXVIII

Ja poletih sjajnoj zori,
U zori mi sanci sjali;
Ja poletih tebi, dušo,
Al' tvoj sjaj mi krila spali.

Krila spali i pomuti
Vječnom suzom oka oba,
I sahrani sreću moju
U provalu hladnog groba...

Tako tiče nebu prhne
Kad jutarnji zračak plane,
Pa pjevajuć slatku radost
Gladnom kopcu u kljun pane.

                XXIX

Magle plove; s golih grana
Otimlju se suze drobne;
Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne.

Vjetar bije s daljnih strana
I promiču tice kobne;
U tom vrtu s pustih grana
Čujem jauk pjesme grobne.

Čujem kikot sudbe crne,
Što kroz gustu maglu kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Ali tebi, tebi neće..."

                XXX

Ti večernje, tiho zvono,
S tvojim zvukom, što sad bludi,
Moj duh, što je s jada klonô,
Iz mojijeh nosi grudi.

Odnesi ga i utopi
U srdašce čeda moga,
Tu nek vječno krila sklopi
Nad pepelom mrtvog boga.


1901.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm