*** 

Noć je... Tebi nije san pokoja dao
    Da ti ljute rane u prsima hladi;
Sâm, bez druga, brata, neutješno gineš,
    Stradalniče mladi...

Gluha ti samoća okovala snagu,
    Pritisla ti srce spomenima dana,
Bez suze, bez bola, kad si sreću brao,
    Kô plodove s grana;

Kad ti duša tekla slobodno, beskrajno,
    Puna zlatnog sunca, kao talas oni
Niz pučinu plavu kad se burno otme
    I daleko skloni.

No sve je proteklo... Ti kroz suze gledaš
Dogorjele ognje i povelo cvijeće;
Proljeće ti davno umrlo pod mrazom
    I vratit se neće...

Al' čuj šapat oni! Slušaj šumor blagi!
To je sveti poziv milosti i tajne.
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.

Ona tebe zove - da razgoni oblak
Pod kojim ti zebu iznurene snage;
Za duboke rane mehleme ti nudi
Obilne i blage:

Eno, bistre vode pod topolom struje;
Eno, laki vjetrić niz brda se svija,
A jezero plavo, puno zvijezda zlatnih,
Lagano se njija.

Zar ne vidiš u njoj ljubav i slobodu,
Ne osjećaš dušu što joj prostor kruži?!
Na njedrima njenim sveti su oltari,
Gdje sam gospod služi.

Hajde! Tu ćeš naći izgubljeno blago:
Utjehu za bole, srcu sreće trajne;
Zar ne vidiš majku?! Nad njom nebo plavo
I zvijezde sjajne.


1900.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm