PRIČA 

Gdje se vito borje sa jasikom ljubi
I gdje vjetar struji sa visokih grana,
Gdje se bistri potok iz prisjenka gubi
Na svjetlilo zlatno proljetnijeh dana;
Tamo gdjeno ljiljan kraj spomenka sniva,
Gdje se plahi jelen i košuta skriva -
Živilo je momče iz neznanih strana.

Strasno kao oganj, što veselo grije,
I njegove oči gorile su tako;
Nikad ljepše lice pogladilo nije
Povjetarca gorskog uzdisanje lako.
On bijaše vedar kô jezero ti'o,
Gdje se nikad nije mutni oblak svio,
Niti u dno grudi zavirio pakô.

Nebo, dan i sunce ljubavlju je zvao,
I potoke bistre i pjesmu iz luga,
A srebrni mjesec kad bi blistat stao,
Frula mu je bila i milost i druga;
Za suze i kletvu nije srca davô,
Nit' je slatki otrov sa bolom poznavô
I nemirne snove što ih rađa tuga.

Ali jednog dana, u proljeće jasno,
Kad sunašce budi ljubičice blage,
Na grudi mu pade jedno čedo krasno
I poljupcem tače usnice mu drage;
A mlađano momče, kad joj oči zglenu,
U neznanoj čežnji zadrhta i prenu
Kao slabi listak vrh grančice nage...

On zna nebo plavo, zna sunašce jarko
Niz plavetna brda kad silazi ti'o,
Zna i jutro vedro i proljeće žarko,
Ali njezin pogled miliji mu bio.
On je mnoge snove u samoći snivô,
Al' ni jedan nije tako zlatan bivô
Kao što je sada njezin osmjeh mio.

I dani su tekli. Kô što vjetrić bludi
Pa miluje cvijeće i s njim šapće ti'o,
Bludio je i on daleko od ljudi
I u guste sjenke s draganom se krio;
Od jutarnjeg sjaja pa dok nojca sađe
I dok zlatni mjesec za vrhove zađe,
Od plavog spomenka s njom je vijence vio.

U razdanku jednom kad lutahu sami,
Rog lovački jeknu i žubor zavlada,
I košuta plaha u jutarnjoj tami
Pred hrtima brzim hitaše bez nada,
A mila, kô zora, kao istok plavi,
Knjeginjica svijetla sa pratnjom se javi -
Pa kad viđe momka, zadrhtala mlada.

Ta pred nju je mnogo vitezova kleklo,
Nju su mnoga usta sjajnom zvijezdom zvala,
Mnogo joj je srce žarku ljubav reklo,
Ali svoga srca nikom nije dala.
No gle, sad pod sjenkom ove gore divlje
Radosno joj srce zakucalo življe
I pred divnim momkom zacipljeno stala.

"Oj neznanče mladi, ti ljepši od svije',
Primi ružu ovu i dvoru me prati:
Pod kopčama zlatnim za te srce bije -
Srce ću ti dragi iz njedara dati;
Prestolom i krunom i silama svijem,
I žarkijem suncem na kome se grijem,
Tebe, samo tebe, ja ću, dragi, zvati!"

"Hajde!" I on pođe - o, nevjera kivna,
A ostade moma prezrena i sama.
Za suzom je tekla ona suza divna
I pod lednom santom srce joj se slama;
Ali zaman suze, više sreće nema,
Samo prazni odjek njenom bolu sprema
Dolina i gora, noć i mrtva tama.

Tri puta je ljiljan venuo i cvao,
A njoj gora bješe i sastanak i druga;
Njezin sjetni glasak dragana je zvao
Kô što slavuj zove zvjezdice iz luga;
Ali slatka nada uzaman je bila,
Ona je i dalje jadne suze lila,
A smrvljeno srce morila je tuga.

I jednoga dana, kada istok plavi
Sa rumenim ognjem noćni veo zgori,
Bog čežnje i bola njoj se tiho javi,
Pa u zvučnu harfu jadnu momu stvori.
One zlatne žice - to su kose njene,
A zvuk što se s bolom s tankih žica krene,
To je sjetna duša što nam ljubav zbori.

I sada kad ponoć s mirnim sankom pane
I kad vjetar duhne u gorama jače,
Kad daleki mjesec svrh timora grane,
Pa se plave rijeke u srebro oblače, -
Tužno, kô da negdje anđô suze roni,
Kroz duboke sjenke njezin uzdah zvoni
I s bolom se gubi i kroz nojcu plače.


1899.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm