JESENSKO VEČE 

Okolna sela u magli se kriju;
Poljane ćute u kopreni tame,
Visine mutne sitne suze liju
I mome srcu tajni vazduh mame.

Ne pjeva slavuj, nit' me ljupki glasi
Odnose sanku čarobnoga svijeta, -
Studeni vjetar leluja mi vlasi,
A zrakom leti miris mrtvog cvijeta.

Pod golim granjem bez listića mlada,
U pustom vrtu, gdje me sjeta goni,
Usamljen stojim bez mira i nada,
A s male crkve glas molitve zvoni.

O sretni časi preminulih dana,
Na vas se sjećam usred ove tame.
Nekad sam ovdje, pod zaklonom grana,
Ovjenčan bio vijencem sreće same.

Slušajuć zvuke večernjega zvona,
Ljubljah joj usne i milovah vlasi,
A svijetlim okom gledala me ona -
Čista kô suza što proljeće krasi.

Bleđana svjetlost mjesečine sjetne
Padaše mirno na lica nam vedra,
A malen vjetrić sa ružice cvjetne
Sipaše miris u bijela joj njedra.

Iz guste šume i pitomog luga
Slušasmo pozdrav što ga ljubav spleće,
A svaka zvijezda sa plavetnog kruga
Gledaše na nas kô na simbol sreće.

No sve je prošlo... Kô prebijena grana
Bez lijepog cvijeta sad usamljen stojim,
I svetu sreću nekadanjih dana
Kličem i tražim sa uzdahom svojim.

A vlažni vjetar prelijeće i bludi,
Jesenska nojca tihe suze roni, -
Duša mi želi, umire i žudi,
A s male crkve glas molitve zvoni.


1898.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm