NE MOGU...

Ja nikada tebe mrziti ne mogu
Tebe, b'jeli sv'jete, kom je mnogi dao
Ime crnog pakla, a na podsmjeh Bogu,
Što te svetom mišlju uskrsnuti znao.

Ne mogu te mrzit'! Tu pod nebom tvojim
Ja osjećam ljubav, što me s tobom spaja,
Ja pred tvojim likom s pobožnošću stojim
Kao čisti anđ'o pred dverima raja.

Jest, na brzoj struji, kojom život brodi,
Često ispih pehar pun jada i tuge, -
Al' kad zlatno sunce na nebu se rodi,
Il' kad spazim tamo veličanstvo duge;

Kad proljeće mlado darove donese
I kad rosom prespe ljubičice plave,
Pa se s lakom ševom duša mi uznese
Daleko, daleko, u visine plave:

Ja u tome času zaboravim bole
I sve suze majke, što ih duša roni,
Moje usne šapću, tiho Boga mole,
I ja čujem kako glas nebesa zvoni.

Pa utješen vjerom zagrlit' bih htio
Nebo, sunce, brda zavičaja moga,
Pa da s njima zborim i šapućem ti'o
I ljubim ih tako do izdaha svoga!


1897.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm