*** 

Susretoh je pokraj bistra vrela,
U gorama pod visokom jelom;
Kosa joj se po njedru rasplela
Kô zrak sunca po mramorju bijelom.

Njeno lice ne miluje sreća;
Sjetno oko, oboreno krilo,
Kô da tuži, kao da se sjeća:
Što je bilo, što je davno bilo.

Njene ruke vijence ne pletu,
Skrstila ih na nevine grudi,
Kô da šapće molitvicu svetu
Što je tuga sa uzdahom budi...

"Vilo moja, vilo roda moga,
Što si stala i u bolu svela?
Zar već nema cvijetka nijednoga
Za vijence što si nekad plela?"

Vila prenu pa podiže krilo,
Suza blisnu na oči joj plave:
"Ima cvijeća, vijenaca bi bilo,
Ali gdje su za vijence glave?"


23. oktobra 1896.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm