ROB

Na obali burnog Tigra,
    Gdje tičiji pjeva hor,
U prisjenku gordih palma
    Visoki se diže dvor.

U blizini slavuj željka,
    Cv'jeće miri noć i dan,
Al' iz svojih b'jelih dvora
    Ne izlazi mladi kan.

Ljepšu pjesmu tamo sluša,
    Ljepši tamo gleda sv'jet:
Na srcu mu strasno diše
    Mila ruža, bajan cv'jet.

On joj gleda crne oči
    I grli joj viti stas,
A po njenom b'jelom njedru
    Prosula se gusta vlas.

Niko nije tako srećan,
    Niko nema taki raj,
Pa u sreći obeća se
    Pohoditi Sveti Kraj:

Da na grobu Prorokovom
    Dade hvalu srca svog,
Što mu taku divnu ružu
    Iz svog raja pruži Bog!

I dan svanu. Pred dvorima
    Nogom bije spreman hat -
Kao da bi mladog kana
    Svetoj Meki htjeo zvat'.

I kroz palme sunce sinu,
    Nad Tigrom se glednu dan,
A uz pratnju vjernog roblja
    Na put krenu mladi kan.

Kudgod gledne, tu je ona,
    Svud se vija njena vlas,
Svuda sreta oči njene
    I svud čuje mili glas.

Za uzdahom uzdah leti,
    Pa nad njome svija let,
K'o šareni mladi leptir,
    Kad ga rosom mami cv'jet.

Već je sunce na zreniku,
    Silno gori ljetni dan,
Pa kod jedne vite palme
    S robljem panu sretan kan.

On odsjednu snažnog hata
    I pod palmin stade hlad,
Pa svog Boga molit' ode,
    Da mu štiti život mlad;

Da se ves'o dvoru vrati,
    Gdje ga čeka mio raj,
Da ga opet žudno steže
    Njezin topli zagrljaj.

I tek što je molit' poč'o,
    Zastade mu dušin dah:
U daljini dizao se
    Gusti oblak, prhli prah.

Je l' to samum s hladnom smrti
    Podigao poraz ljut,
Da sa grobom zaustavi
    Pravovjernog sveti put?

Na koljena roblje kleče:
    "Pošljednji je ovo dan!"
A sa okom punim bola
    U daljinu gleda kan.

Gleda, kad će samum ljuti
    Spremiti mu hladan grob,
Al' iz praha, iz oblaka,
    Na konjicu niče rob:

"Gospodaru, vrat' se s puta,
    Ne pohodi Sveti Kraj,
Tvoja l'jepa nevjestica
    Tvog imena skvrni sjaj!

"U nje nije srce jedno,
    Nije vjerna njena krv -
U tvom dvoru provlači se
    Tvojoj sreći štetan crv.

Gospodaru, drugi ljubi
    Njeno lice, njenu vlas -
Varaše te one oči,
    Varaše te onaj glas!"

Zabolili mladog kana
    Crni glasi, crna v'jes',
A u bolu gnjev se stvori,
    K'o gromova silan tres:

"Je l' istina, robe, kaži?"
    "Ne bude li, krv ću dat'!"
Prah se diže, s mladim kanom
    Izgubi se brzi hat.

Leti konjic, za konjicem
    S robom stiže konjic vran -
Danak prođe, veče dođe,
    A u dvore mladi kan.

Konjic hrznu, cv'jet se trznu:
    "Bježi dragi, tu je grom!"
Pa lagano na kapije
    Izletila kanu svom:

"Što je lice tvoje bl'jedo?
    Što je mutan mili gled?
A na usti k'o da stoji
    Strašan prekor, ljuti jed?

Je l' osveta razgnjevila
    Tvoje duše silan plam,
Da l' nevjerno roblje tvoje
    Nanese ti sjaju sram?"

"Šut', nevjero! Sa tebe je
    Moga neba pao dan"...
Pa nad njome oštrog mača
    Zavitlao gordi kan.

Mač poleće, ali ona
    Na mladu mu pade grud:
"O, ne kosi cv'jet sa mačem,
    Ne izriči grešan sud.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam.

Nek' svjedoče suze ove
    I udari srca mog,
Da je moja vjera sveta,
    A u vjeri ti si Bog!

Zaustavi silnu ruku,
    Nevinosti ne daj grob -
Kleveta su oni glasi,
    Lagao je crni rob.

Za te ovo srce bije,
    Za te hrani vreo plam,
Ja za jednu ljubav znadem,
    Ja za jednu vjeru znam".

Dirnuli ga nježni glasi,
    Dirnuo ga sjetan plač,
Pa u grudi vjernog roba
    Svoj, zavitlan, spusti mač.

Krv se proli, srce stade,
    Čistu vjernost stiže grob,
Tu pred kanom ležao je
    Vjerni sluga, stari rob.

Ležao je... A Bejaza
    Slavila je svoju moć,
I pogledom varala je
    Mladog kana dan i noć...


1896.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm