ZAROBLJENI PJESNIK 

Ne gleda nebo plavo ni osmjeh sunca vrela,
U vlasti tmine hladne zarobljen pjesnik stoji,
A pred svijetlom mišlju visokoga mu čela
Kao da i mrak strepi i pred robom se boji.

Uzaman lanci zvone i teretom ga tište,
Pokorena je snaga, ali ideja nije:
On samo jedno želi, on samo jedno ište -
Svjetlost narodu svome, slobodu ljubavi svije'!

Ni mrak ni memla hladna ne ruše vjeru jaku,
Njegovo blijedo lice nebeski osmjeh ljubi -
On sanja... i pred njime, u najljepšeme zraku,
Boginja slobode svijetle božansku himnu trubi.


1895.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm