SAHRANJENO MILJE 

Sahranjeno milje: na ružinom granju
    Ne njiha se cvijeće - da leptira hrani,
Nit' se čuju zvuci ljubavnog pozdravlja -
    Hladna zima steže, hladni sviću dani.

Prsnuli putiri u kojim' se rosa
    Na uranku sjala kô biserje drobno,
Pod sumornim nebom duh poraza stiže
    I kroz pusta polja zajauče zlobno.

Kô da grudi steže dah grobovske vlage
    Kad kroz suho lišće mrazni vjetar du'ne;
Mrtvo šuma sniva i snuždeno ćuti,
    Kao kralj bez skiptra, bez vijenaca i krune.

Ne treperi listak, niti slavuj slijeće
    Da u mirnom hladu slatku ljubav zbori,
Niti potok šumi, nit' se život rađa -
    Mrtvo je u zraku, mrtvo je u gori.

Ali moje srce osjeća i živi,
    Anđô mladih snova diže me i nosi
U vijence od ruža - u zagrljaj tebi,
    Gdje se vjerom krijepim kô cvijetak u rosi.

U jasno sunašce, tvoje oči blage,
    S okriljenom dušom pogledi mi lete;
Oko mene cvijeće od najljepše šare,
    Pa se nježno cvijetak sa cvjetićem plete.

Ja milujem pramen tvoje kose bujne,
    Pijem vreli poljub, što me u raj nosi,
A duša mi tiho svijetlog boga slavi
    Što mi dade cvijetak kog zima ne kosi.


U Mostaru, 9. decembra 1894.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm