BRANKOVA DUŠA 

Noć se sklanja... istok rudi,
    Vijencem kiti zoru sjajnu,
A kroz dušu i kroz grudi
    Čujem milu pjesmu tajnu.

Čujem kako glas se hori
    Koji vjerom krvcu krijepi,
A od milja duh mi gori
    U plamenu nada lijepi'.

Kô da s neba čeda mila
    Pružaju mi rajskog slada,
Kô da mi se zagrlila
    S njima moja duša mlada!

O ti mila pjesmo tajna
    Što mi duhu dižeš krila,
Jesi li se s neba sjajna
    S bijelim dankom razavila?

Il' to anđô zemlje moje
    Pjeva himnu vaskrsenja?
Ili srpska vila poje
    Sa visoka golog stijenja?

Ne, sa jatom rajskog svijeta
    Preko srpskih milih strana -
To Brankova duša lijeta
    Na osvitku bijelog dana.

Pa s visine svijetlog svoda
    Gleda vijenac Srbadije,
Gleda nadu svoga roda
    Kako složno kolo vije;

Gleda kako bratac brata
    Žarko ljubi, toplo grli,
Kako ruka ruku hvata,
    Kako narod sreći hrli;

Gleda snove, sliku nada,
    Što ih Branko s "Kolom" spleo;
Gleda vijenac bratskog sklada,
    Što ga Branko započeo;

Gleda kako svete kosti
    Miloševe nade zgrijeva,
Pa od sreće i radosti
    To Brankova duša pjeva...

Srbadijo, nado mila,
    Kreni snagom gorskog lava,
Nek pod nebo digne krila
    Srpska sreća, srpska slava;

Nek se kreće kolo lako,
    Kolo sloge, bratskog rada!
Tako će se, samo tako
    Razvit cvijetak naših nada.

Pričestimo duše mlade,
    Pričestimo srce žarko
Onim pićem što nam dade
    U "Rastanku đačkom" Branko.

Samo tako dušman slabi
    Što nam sreći lomi krila,
Samo tako Brankova bi
    Zadovoljna duša bila...


U Mostaru, 22. januara 1894.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm