*** 

U svetom času ponoćnjega mira,
Kad tiha rosa počiva na bilju
I bezbroj zvijezda s dalekog svemira
Ljupko se smiješi u anđelskom milju;

Kad blagi šumor mirnim zrakom plove
I nježno cvijeće o zorici sanja:
Tajanstven glasak mami me i zove
Na drago mjesto našeg milovanja.

Kô rujna zora što slavuju budi
Milinom slatkom ono srce sjetno,
Tako taj glasak napuni mi grudi
I dušu diže na prestolje cvjetno.

I prošle sreće zatrepere krila,
Na mrtvoj vjeri zablista se nada:
Preda mnom sine tvoja slika mila
Čarobnim miljem kô boginja mlada.

Sa bajnog prama tvoje guste kose,
Što divno pada na bijele ti grudi,
Mirisi slatki u nebo me nose,
Daleko tamo od svijeta i ljudi.

Ja željno gledam tvoje lice bajno
I nježni osmjeh što mi svemoć sprema,
A srce vrisne, zaplače očajno:
Ja ruke širim - ali tebe nema...

Zaludu pogled u beskrajnost bludi,
To samo bješe prizrak noći tavne;
Ja spustim glavu na umorne grudi
I nijemo snivam cvijet prošlosti davne.

A hladni vjetar leluja mi vlasi
I šumom tone sred ponoćnjeg doba -
Kô svete tuge prekidani glasi,
Kô tajni uzdah sa pustoga groba.


1892.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm