*** 

Kad svene milja dragocjeno cvijeće
    I minu pjesme što sa nade zvone,
Besvjesno kad ti mutni pogled lijeće,
    A sjetno glava na grudi ti klone,

Ti tražiš mjesto poznato i milo,
    Daleko tamo od svijeta i ljudi,
I skrstiš ruke na umorno krilo,
    A more tuge pritiska ti grudi.

Al' ti se preneš kô iz dugih snova,
    Zaplamti duša što u bolu tone:
Ti čuješ glase s jatom lahorova
    Nad tobom kako tajanstveno zvone.

Sa tvoga lica osmejak polijeće
    I opet s vjerom zagrle se grudi,
S talasom milja krvca ti se kreće,
    A čelom zračak ushita se budi.

Pred tobom sve je kô što j' nekad bilo,
    Ti grliš svijet rukama objema,
A tvoje oko što je suzu lilo
    Radostan pogled u visine sprema.

Al' začas opet sva čarobnost minu,
    I tvome oku sve je isto tavno,
Jer to su glasi što ih prošlost vinu
    Sa mrtve sreće, zakopane davno.


Mostar, 26. septembra 1892.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm