LJELJOV DAR 

U zoru ljupkog maja cvjetnu sam ružu brao;
Zanesen bajom njenim nepomično sam stao,
A Ljeljo, nestašni Ljeljo, na rame moje pade,
Milujući me rukom nježno govorit stade:

"Ostavi ružu čelam', sa njene svježe krune
Slađanim medom neka košnice svoje pune;
Pusti leptira malog neka veselo lijeće
I ljubi pramaljeće rosno i mlado cvijeće.

U mome bogatom vrtu obilno cvijeće cvati,
Jedan ću mio cvjetak u tvoja naručja dati:
Ta gledni djevojče ono! Zar nisu od ruža sviju
Njezine usne ljepše, usne što ljubav piju?

Kô osmjeh rane zore njezino lice rudi,
A burom želje žive talasaju se grudi,
Čarobni pogled njeni u duši nebo stvara -
Nek ona bude tvoja, eto ti moga dara!"

I kad te poznah divnu, kao munjevna strijela
Pojuri žićem cijelim mlađana krvca vrela.
Ostavih ruže, nek ih čelice čedne piju,
A duša tebi letnu prepuna milja sviju.

Kao mirisom svojim leptira cvjetak ubav,
Poljupcem ti si tvojim primila moju ljubav, -
A Ljeljo i sad lijeće i maše svojim krilom.
Hvala ti, hvala Ljeljo, na tvome daru milom!


1892.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm