HERCEGOVAC NA STIJENJU 

    Ta što će život kada
        Otrgne sreću grob?
    Bez želja i bez nada
        Zašto da živi rob?
Nit' kućišta imam, nit' ognjišta svoga,
U čemeru gorkom dočekujem dane...
Kameno je srce u svijeta toga,
On prezire moje mučeničke rane;
Niotkuda zračak utjehe da sine,
Da me lanac tuge i čemera mine.

    Kako se gorko sjećat
        Blaženstva prohujana,
    I mišlju svojom krećat
        U doba sretnih dana...
Hej, u ono doba - sjećam ga se vazda -
Kad Azijat vlada u sili, bijesu,
Imao sam svega i bio sam gazda,
Dječica mi hljeba željela nijesu;
Pa kad za slobodu sve ustade redom,
I ja za junacim' pošao sam šljedom.

    Za roda ime sveto
        Kad treba, valja mret,
    I ja sam tako, eto,
        U bojak pošô svet.
Ostavih ognjište, ostadoše dobra,
Zaboravih na sve što mi bješe milo,
A kad našom mukom tuđin sreću pobra,
Kad stradanje naše sve je zaman bilo,
Povratih se kući. Ali šta je tamo?
Pustoš, crna pustoš i garište samo.

    Gdje mi je ognjište bilo
        Tu zmije sikću sad,
    Sve dobro moje milo
        Gromom spržio ad.
Nit' zatekoh ljubu u životu svome,
Dječicu mi redom posijekli su vuci,
A žalosna majka u prizoru tome
Sama život uze, izdahnu u muci;
Zagrljenu s djecom grobu su je dali,
Zagrljenu srećom nju su zakopali.

    Prošla je svaka sreća,
        Iščezô svaki nad,
    A svakog časa veća
        Tuga i gorki jad.
Prosit, prosit moram... Nebo mi je mračno,
Sa graktanjem gavran više mene kruži.
Svuda oko mene jadno je i plačno,
Sve uzdiše bolom, jadikuje, tuži.
Mrzim ovo biće. Oj sudbino, što me
Nemilosno ganjaš na svijetu tome?

    Ta šta će život kada
        Otrgne sreću grob?
    Bez želja i bez nada
        Čemu da živi rob?
Oj ti golo stijenje, kućo moja mila,
Tebe jošte samo ljube ove grudi;
Za tebe se moja vrela krvca lila,
Pa i kosti moje nek ostanu tudi!
Iz tvog zagrljaja neću se odijelit,
Jošte ću te jednom mojom krvlju prelit.


U Mostaru, 1890.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm