ORAO 

Tamo, kud misli samo očajnog roba stižu
I suzom duše mu bolne orošen gorki vaj,
Silna i veličajna uvis ga krila dižu -
        U vječne slobode kraj.

Pod sjenkom njegovih krila, u stegu ledene strave,
U prahu, u nizini, slabi se crvak vije;
Pred burnijem mu krikom zebnjom se sove dave,
        U mrak se svaka krije.

Pomamne sile munje, odjeci groma jaka
Ne slediše mu stravom herojsko srce vrelo, -
Kroz onaj gusti oblak, do zlatnog sunca zraka
        Nosi ga krilo smjelo.

Oj sine slobode vječne, da li će srpska mati
Jedanput tako vidjet, u visu sinka svog?
Kô tebi, orle suri, hoće li krila dati
        I njemu silni bog?


U Mostaru 1890.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm