VOJISLAVU 

Protekô je danak. Na daljnom zapadu
Odavna je sunce utopilo zrak.
Nad zaspalim svijetom, po selu i gradu,
Spustio se sanak čaroban i lak.
     Umukla je pjesma veselog mornara.
     Sve se u spokojstvu tihano odmara.

Na obali mora, pod granom "citrona",
Na ćilimu cvjetnom samac sjedim ja.
Sa vedroga neba, s božijega trona,
Bleđanoga lika puni mjesec sja;
     I kô slatka nada, puna svete vjere
     U mlađanom srcu, zvijezde trepere.

Niže mene vali tihani i mali -
Kô pjesmice gorske kad zarudi maj -
Nestašno i blago pričati mi stali
U šaptanju slatkom zadovoljstvo, raj;
     Pričaju mi blago neke mile bajke,
     Što ih samo slušah na kriocu majke.

A s pučine daljne sa širokog mora,
Kao onaj sveti heruvimski poj,
Čujem slatke glase tajanstvenog hora;
To Sirene šalju noći pozdrav svoj,
     A slavujak, što se u zagranku skriva,
     Milozvučnom im se pjesmom odaziva.

Sve je tako bajno, sve milotom zbori,
Al' je moje lire još slabačak glas
Da u jednu pjesmu sve miline stvori
Što ih oko gleda u taj blažen čas;
     Ja sam jošte tiče koje kuša krila
     Da ga vinu tamo u stanove vila.

Oj ti sine dični Šumadije drage,
Što ti vila sveti poklonila dar,
Dođi Jadran-moru, žicom lire blage
Ti si kadar ovu opjevati čar;
     Ja sam jošte tiče koje kuša krila
     Da ga vinu tamo u stanove vila.


U Dubrovniku, 1890.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm