ROB 

U tvrdom stegu lanca obje mu ruke stoje;
    U gusti mrak je bačen, ne vidi svjetlosti zraka,
Okolo njega guje i akrepi se roje,
    Memla ga bije jaka.

Ali mu ipak licem po koja radost sine:
    U nebo pogled šalje, molitvu bogu pjeva,
Sred ovog crnog mraka, sred ove mrske tmine
    U nadi srce zgrijeva.

Nadaj se, patniče, nadaj, i sanjaj sanak sveti!
    U tvrdoj vjeri nade tješit se, krijepit znaj,
Ta bog će čuti molbu, puknuće lanac kleti
    I ropstvu biće kraj!


1889.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm