NADA 

Kad oblaci nebo skriju,
    I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
    Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
    Sunce sveto, božja moć"?

Kad nam snijeg dolje skrije,
    Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
    Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
    Rastopiće tvrdi led"?

Pa i starca, kom su dani
    Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
    Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
    Još ćeš živjet koji dan"?

Kad nas sudba bičem šine,
    Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
    Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
    "Svakoj bijedi dođe kraj"?

To je tajna sila sveta,
    Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
    To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
    Kroza mrklu tavnu noć.


U Mostaru, 17. februara 1889.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm