KOGA DA POŠTUJEMO?

Pitao sam jednog starca,
    Koga krase s'jede vlasi,
Kom' će skoro samrt hladna
    Slabi život da ugasi:

"Je li, starče, da poštovat' -
    C'jenit treba onog samo,
Koji ima srebra, zlata -
    Kog imućnim nazivamo?

Koji mirno i spokojno
    Na mekanoj leži svili -
A ne čuje sirotinju,
    Kako jada, kako cvili? -

Koji ima vinograda,
    Ravnih polja, plodnih njiva, -
Za bogatstvom i za slavom
    Čija duša samo sniva?

Što se voza u karocah
    Su četiri konja vrana, -
Kom' je ispod dostojanstva
    Pogledati sirotana?"

Osmjehnu se starac na to
    Pa mi blago odgovara:
"Ne štuju se, sinko, taki,
    Što imaju samo para.

U kog srce za rod bije,
    Kom' je ljubav sveta, mila,
Kom' je duša čista, sv'jetla
    Kao sunce - božja sila; -

Koji neće malaksati
    Pred svakijem iskušenjem;
Koji ne zna za poroke
    Već se kiti sa poštenjem;

Koji narod ne prodaje,
    Bratska kletva kog' ne prati,
Koji ljubi ime svoje,
    Pa sm'je za-nj i život dati;

Čije oko pravo gleda
    Puno vjere, svoga plama,
Toga treba poštovati,
    Pa ma bio u ritama!

Gdje takovih ljudi nema,
    Taj je narod pravo roblje,
Taj je narod bez svjetlosti,
    Taj je narod pusto groblje".


1889.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm