BOLNIK             

U tiho, mirno doba, kad anđô sanka lijeta
I nečujno krilom šumi poviše grešna svijeta,
Kad ciglog glasa nema da se otkuda čuje,
U sobi bolnik sjedi samcat, u tihom miru,
I oslabljenom rukom on željno grli liru,
Lagano žice dira i žice skladno bruje
            Kao anđelski hor.

Al' kakav šum prohuja? - Gle! "Pod vijencem mirisni' ruža"
Pred bolnika blijeda sa neba anđô sleti
I blago zborit poče ta neba čista duša:
"Čuo sam tvoju liru; pjevô si pjesmu sreće,
            Njom dizô narod sveti,

I tvoja duša nije nigda za tugu znala,
Al' sudba, eto, hoće da ti počupa cvijeće;
Ja sam anđeo tuge i žalim tebe mlada".
To reče, a suza čista mu s oka kanu.
Sad bliže bolniku stupi, u skladne žice dirnu,
I lira tužno zabruja kroz tihu ponoć mirnu.
Al' bolnik snagu skupi, pa živom riječi planu:
"Ta zašto zvuci tuge da teku s moje lire?
            Srpske sam krvi ja!

Pa i oblaci nek se po mome nebu šire,
Viš' moje mlade glave; duša mi nema strave,
            U njojzi nada sja.

Pjevaću pjesme one koje sa duše gone
            Milog mi roda plač.
Ne, tužiti neću! Kô tvrda, jaka stijena,
Zavičaja mi milog snosit ću bola jad, -
            Ja nisam slaba žena!

Hladno ću, ako treba, dočekat smrti mač!"
I na te žive zbore vinu se anđô gore.
A s crkvice malo zvono navijesti početak danka,
I sunce zlatno granu. Iz čudnog tog sanka
            Trže se bolnik mlad.


U Dubrovniku, 29. decembra 1889.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm