OJ POTOČE...

Oj potoče, što si tako
Sjetan, tužan, bolan jako?
     Radosti ti minô roj.
Tvoje lice bješe prije
I krasnije i milije,
     Veseliji žubor tvoj.

A sada te, oj potoče,
Kao golo to siroče,
     Obuzela tuga, vaj;
Ti si tužan: tvoja dola
Ostala je pusta, gola,
     Ne miriše već joj kraj.

Uzvehnulo tvoje cvijeće,
Oko njega ne oblijeće
     Sitnih čela skladan roj;
Zaćutao slavuj lugom,
I on jadi s tobom - drugom,
     Umukô mu slatki poj.

I nebo se promijenilo:
Nije više tako milo,
     Oblak krije sunčev sjaj.
Vihor bjesni sa svih strana,
Pa uvelo lisje s grana
     U daleki nosi kraj.

Sve je tužno... Oj potoče,
Ostao si kô siroče,
     Al' ne gubi blagi nad:
Opeta će doć proljeće,
Zamirisat tvoje cvijeće,
     Tvoje duše milje, slad.


1888.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm