***

Ja na brdu - zora sviće,
    Vas miriše kraj,
A rosica na cvjetiće
    Prosula je sjaj.

U rumenu mile zore
    Jedna zvjezda sja,
Mrakovi se s njome bore -
    Danica je ta.

Podig'o se oro suri -
    Krilim' goni mrak,
I soko se s njime žuri,
    Polet mu je jak.

U tišini, u milini,
    Slušam tičiji hor;
Pogled bacih: - u daljini
    Jedan srušen dvor...

Vas u gustoj crnoj tami
    Krije mu se lik,
(Iz daljine izgleda mi
    Kao mučenik.)

Sve mu mrtvo, mukom muči,
    Iščezn'o mu glas,
Katkad samo sova buči -
    Noći na užas.

Kam po kamen sve se ruši,
    Hladan kao led,
A u zimskoj crnoj duši,
    Otrova je jed.

Prema njemu ona stala -
    Ta on joj je rob...
Sa radošću zaciktala,
    Njegov vidi grob...

Po njemu se bršljan vije.
    S kraja do na kraj, -
K'o da tužne suze lije
    Za minuli sjaj...

Oh, i jeste slavan bio
    Obasjav'o nas,
Ali ga je porušio
    Jedan tužni čas...

Na njemu je sunce sjalo
    Rasipalo moć,
Al' se sunce stropoštalo
    Prikrila ga noć...

Na njemu je odsjajiv'o
    Zlatni sreće cv'jet -
Više njega soko živo
    Razavio let.

Pa se pitam ovdje sada,
    Pijuć' cvjetni mir.
I gledajuć' kako pada
    Iz kamena vir:

Kada će se porušeni
    Obnoviti dvor?
Kad će s njega crna sjeni
    Poći na umor?

Kad će sunce, što još spava,
    Rasvijetlit' noć?
Kada će mu prošla slava
    Ra෫iriti moć?

K'o da čujem odgovora.
    K'o da šapće cv'jet:
Kada svane sloge zora,
    Srca bratski splet.


U Mostaru, 25. juna 1888.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm