NA GROBU MILE MI SESTRE 

Milina se bješe razavila,
Sa cvijećem se gora okitila,
Priroda se zaodjela bajom,
Proljeće je obasjalo sjajom: -
Kad se đenuh ja sa tobom tamo
Da mirisom grudi napajamo,
Da slušamo potočića zuja
I glas ljupki umilnog slavuja.
Mi iđasmo. Bješe danak svanô,
Zrak sunašca na cvjetiće panô,
A po njima rosica se blista -
Ljubljaše im rumenoga lista.
Ti s' ih brala, ao ljuta rano! -
A veselo ja te gledah stanô;
Ti kitice savijati uze,
Pa niz lice padoše ti suze.
"Šta je sestro? Što ti srce para
I na oku suze ti otvara?
Šta je sestro?" - ja ti rekoh tako...
Ao crna, ao hladna rako!

"Vidiš kitu ovog šarnog cvijeća,
Što je dobih na dar od proljeća?
'Vaku kitu više nikad neću
Ja ubrati... Aco, umrijeću,
Jer mi bolja moje grudi muči -
Grka bolja, grka poput žuči.
Svaki dan mi moje tijelo slabi,
Skoro će me smrt crna da zgrabi".
To mi reče, a to se ispuni.
Šesnaes' godina živila si puni',
I eto te sada zemlja krije,
Crni "kordun" na krstu ti s' vije.
Sa vijenca, što te mrtvu krasi,
Sićani mi sad dolaze glasi
Od listića veće požućeli'.
Kô da jedan sad mi od njih veli
"Ta ne tuži, zaman tugovanje,
Grobnica je svakom vječno stanje.
Ko se rađa taj mrijeti mora:
Bio sirak il' iz carskog dvora,
Zagrliće svakog ledna smrti,
U pepeo žiće mu satrti.
Ništa stalno na svijetu nije:
I sunce će jednom da se skrije,
Kroz vijekove sve će biti tama;
Zvjezdice će ostati bez plama.
Bog je vječan, a ostalo što je -
To vijekovi u nestanak broje.
Seka t' spava, probudit se neće;
S anđelima dušica joj lijeće".

Još na grobu zborit bih ti stio,
Al' sunašca zračak se već skrio;
Pomrčina, eno, širi krila,
Po obzorju svud ih je razvila.
Zbogom, sele, ja odlazim sada.
Spavaj mirno, sestro moja mlada!


1887.

ALEKSA ŠANTIĆ
ALEKSA ŠANTIĆ - CJELOKUPNA DJELA
www.aleksasantic.com

Copyright © 2001-2005 Denis Böhm